Reservation of accommodation for Guca Trumpet Festival 2020 on:

+381-64-555-8581;

or email: guca@booking-hotels.biz

Showing posts with label Serbian History. Show all posts
Showing posts with label Serbian History. Show all posts

Šaban Bajramović - The King of Roma music

Šaban Bajramović is the most prolific and the most celebrated Roma singer, composer and poet in the Balkans. Among thousands of articles and studies written throughout the world about this author, there is not a single one which does not link his name with the expression "The King of Roma music".

Šaban Bajramović was born on April 16, 1936 in Niš (Serbia). He almost did not attend the school while picking up musical education, alike many of his people, on street.


When he was nineteen, he deserted the army because of love, and later was sentenced to three years imprisonment at the Goli Otok isolation facility on an island in the Adriatic sea. However, as he told the military court that there was no sentence long enough for him to serve it, the sentence was extended to five and a half years.

However, while serving his sentence at the Goli Otok facility, Šaban Bajramović founded a prison band which played, among other music, jazz, Louis Armstrong and Frank Sinatra songs, as well as Spanish and Mexican melodies. Nowadays, he says that Goli Otok was his life-university, where he formed the way he thinks. He made his first record in 1964, and nowadays, his discography consists of some twenty albums and more then fifty singles. He wrote and composed, as he said, about seven hundred songs. For more than twenty years, he has led “Crna Mamba” (Black Mamba), touring half of the world with the band. Upon invitation of Jawaharlal Nehru and Indira Gandhi, he visited India, where he was named for The King of the Gypsy World Music.

Šaban Bajramović - The King of Roma music

Šaban Bajramović is the most prolific and the most celebrated Roma singer, composer and poet in the Balkans. Among thousands of articles and studies written throughout the world about this author, there is not a single one which does not link his name with the expression "The King of Roma music".

Šaban Bajramović was born on April 16, 1936 in Niš (Serbia). He almost did not attend the school while picking up musical education, alike many of his people, on street.


When he was nineteen, he deserted the army because of love, and later was sentenced to three years imprisonment at the Goli Otok isolation facility on an island in the Adriatic sea. However, as he told the military court that there was no sentence long enough for him to serve it, the sentence was extended to five and a half years.

However, while serving his sentence at the Goli Otok facility, Šaban Bajramović founded a prison band which played, among other music, jazz, Louis Armstrong and Frank Sinatra songs, as well as Spanish and Mexican melodies. Nowadays, he says that Goli Otok was his life-university, where he formed the way he thinks. He made his first record in 1964, and nowadays, his discography consists of some twenty albums and more then fifty singles. He wrote and composed, as he said, about seven hundred songs. For more than twenty years, he has led “Crna Mamba” (Black Mamba), touring half of the world with the band. Upon invitation of Jawaharlal Nehru and Indira Gandhi, he visited India, where he was named for The King of the Gypsy World Music.

Dejan Petrović, pobednik Guče i majstor trube

Dejan Lazarević: Uskoro će svetlost dana ugledati novi CD sa specifičnim balkanskim zvukom koji je Lazarević radio u saradnji sa popularnim čačanskim bendom (Prilog: http://www.citybox.rs/index.php?str=muzika&cd_id=341).

 
Dejan Petrović već spremio repertoar

- Nastupićemo verovatno u nešto modernijoj varijanti na ovogodišnjem Saboru trubača. Naravno, srpska tradicija je deo svakog našeg nastupa, ali ove godine ćemo koncert obogatiti novim numerama, veoma zanimljivim. Planirano goste, u svakom slučaju obećavamo odličnu zabavu i kvalitetan program - kaže Lazarević. On dodaje da bi ga radovalo da u Guču dođu zvučna imena poput filmske dive Džulije Roberts, pa ako se to obistini, Lazarević će kao i njegov kolega biti spreman.

Dejan Petrović u Vršcu Najmlađi i višestruki pobednik Sabora trubača u Guči i prva truba sveta Dejan Petrović održaće sa svojim Big bendom veliki koncert u hali “Milenijum” u Vršcu 10. marta. - Kao i sve dosadašnje, i ovaj koncert posvećujem svojoj ćerki Jovani, najvećoj radosti i najvećem pokretaču u životu. Mnoge sam želje ispunio, ostala je još jedna, a to je svetska karijera. Želim da autentičan zvuk srpske trube pronesem svetom - kaže Dejan Petrović. 


S. M. - Imamo repertoar i za popularnu glumicu. Samo neka dođe, biće oduševljena - poručuje Lazarević. Treći Dejan - Jevđić, upotpuniće muzički nastup velikana trube. Najmlađi u svetu nagrada za izvođenje na limenim instrumentima Dejan Jevđić je sa orkestrom “Zao Taro lajt” prošle godine podigao Zlatnu trubu Sabora. - Radimo predano. Svakodnevno vežbamo za Guču, a mene posebno raduje činjenica da ću nastupati sa imenjacima Lazarevićem i Petrovićem. 

Moramo za taj koncert da odaberemo najbolji repertoar i budemo posebno dobri. Nema sumnje, ljubiteljima trube ostaće u pamćenju planirana svirka jer nagrade najbolje govore o kvalitetu trubača - kaže Jevđić. Koncert trojice Dejana, trubačkih superstarova, novina je ove godine. Dosad su najbolji svirali na ponoćnom koncertu, a “Tri D” upriličen je kao poseban poklon organizatora ljubiteljima trube.

Izvor: http://www.blic.rs

Grunula je truba, Branko V. Radičević

Sve se izgleda menja. Sabor ostaje isti. Kao element. Zemlja. Vazduh. Voda. Pečenje. Lebac i slanina. Beli lukac. Kolovođa i kec. Prvi i poslednji u kolu. Sabor je čudo. I to čudo nad čudima. Trebalo je, pre trideset i pet godina, promarširati ulicama Guče. U anteriji. Sa šajkačom na glavi. U prisustvu vlasti. U pratnji trubača.

To je čudo. Taj pohod koji traje. Koji ne prestaje. Od Sabora do Sabora. Od grada do grada. U kasno leto. Pred jesen. Dumbara bubanj. Igra kolo. Ali, molim vas, zamislite: kako je to bilo pre trideset i pet godina. U prikradici. U prekorici. Kao inačica. Tek će narasti inat. Tek će se zainatiti pravi inat. U sveopštoj sumnji.

Prikradalo se. I pripremalo veliko kolo. U prikradici. Naizgled naivno i nevešto. Trebalo je imati hrabrosti. I odoleti pokudicama. Šta će vam to tu? I zašto će vam baš tu? I šta će tu Dragačevo? I zar se to sme u Dragačevu? I šta će drugi reći? I kako će se drugi ponašati? I ko će za to odgovarati? I šta ako se to u nešto neprilično izrodi? Opasno je! Nije vreme! Zašto baš trube? I šta će tu trube? Pa to podseća na ratove! I kakvi su to bili ratovi! Ima ratova i ratova. Osvajačkih, napadačkih, tlačiteljskih, nepravedenih, opakih i zlovremenih.

Šta će tu trube ? Na šta nas podsećaju? Na nekakva knjaževstva i kraljevstva?

Nije Srbin izmislio trubu. Šta će truba u kolu? Ima ona preča posla. Zna se njeno mesto. Ispraća u ratove. I maršira s vojskama. Jedan, dva. Pod komandom. Jedan, dva. Ne može u šest koraka.

I grunula je. U Dragačevu. Kao izazov. I prkos. Prisetila. Podsetila. Promladila. Dahnula vedrinom. I nadom. Jer narod igra. Ima nade. Jer narod igra. Dobro je kad narod igra. Zasvadbariće jesen. Rađaće se deca. Oživeće njive i livade. Biće leba i slanine. Zaratariće zemlja. Neće zaratovati. Ona će zaratariti. Jer bog Perun, vrhovni srpski bog, nije bog ratova, već berićeta, bog plodnosti. On opominje gromovima i munjama. On upravlja zemljom i nebesima. I šalje kišu na žednu zemlju. Oplođuje. Preporađa. Omlađuje. Stvara. Daruje.

Trebalo je lukavo, polako, strpljivo, uz neophodne dodvorice i nepotrebne pristanke, očuvati saborovinu, koja je postala dadž, napajala ljude verom i nadom da još ima zdravlja i da nije sve prošlo i da će se živeti i ploditi.

Zaigralo je veliko saborsko kolo. I porodio se veliki, opštenarodni inat. Truba se pretvorila u čudo. Oslušnite je. Drma. Čućete što nikad niste čuli. Čućete ako ste posustali. Čućete ako ste posumljali. Ima spasa. Ima nade. Čućete ako ste se odrodili. Čućete ako se još niste porodili. Čućete ako ste se zaplodili.
Moj glas je slab. Nemam snage da nadvičem trubu. Sve što sam govorim, kazaće vam truba. Ona neprestano samo o tome trubi. Treba je čuti, slušati i razumeti. Ona umesto nas progovara. Jednog dana, ko zna kada, došla je među nas iz dalekog belog sveta. I progovorila je našim glasom. Baš kao da je svirala. Kao da se usvirala. I uguslila. Videli smo je na slikama posvećenim Božijim prostorima. Anđeli navešćuju dolazak. Strašnog suda. Ona se potpuno pripitomila u Dragačevu. Ne poziva na juriš. Neće u rat. Ne navešćuje propast sveta. Dolazak Strašnog suda. Započinje kolo. Svetkuje. I razastire radost. I zato je dobrodošla. Kao preporoditeljka. Na radost. I veselje.

Branko V. Radičević, pesnik, jedan od osnivača Sabora, Slovo domaćina na otvaranju 30. Sabora 1990.

Čudo zvano Guča, Momo KAPOR

Ko je mogao i da pomisli da će zov trube uspeti da okupi, ni manje ni više, šesto hiljada ljudi i da će na pustim poljanama Guče nići, kao u kakvom ratnom pohodu, polje šatora? A svi su zaboravili, niko ni da pomene, da je čitavu tu priču pre četrdeset devet goina, 1960. godine, započeo jedan pesnik, Branko V. Radičević, zvani Mačista, koji je proslavio Srbiju, a posebno Čačak, odakle je rodom, svojim pesmama i poemama. Niko da se seti Mača, koji je sa nekolicinom prijatelja sakupio tri-četiri sirota duvačka orkestra koji su se potucali po Srbiji po svadbama i sahranama, više gladni nego siti, i da ih je doveo u portu ispred crkve Svetih arhangela Mihaila i Gavrila u Guči da tu sviraju ceo letnji dan do podne, a onda, bogami, i uveče, i sve tako, puna tri dana.

Vraćajući se u Beograd, Mač je natovario u kola i teški krajputaš iz okoline Čačka, prvi koji je ikada videla prestonica, uvevši tako u modu staru tradicionalnu skulpturu, i to obojenu, dok su se intelektualci divili rupama Engleza Henrija Mura. E, pa lepo bi bilo da je bilo ko od zvaničnika makar i pomenuo Mačistu, Branka V. Radičevića, ali Srbija je to: ona lako zaboravlja. Uostalom, pokojni Mačista ima vremena da čeka da ga pomenu.

Sva muka i bes, sva lepota i tuga, sva radost i muzika, koje se sakupe za godinu dana u Srbiji, prve nedelje avgusta šiknu u nebo kroz blistava grla truba na Saboru u Guči. To je događaj na koji seljačka Srbija nestrpljivo čeka punih godinu dana. Tada Guča, varošica u brdima, postaje svetska prestonica trube.
Ne zna se pouzdano kada su se i kako trube primile u Srbiji, koja je odvajkada poznavala uglavnom gusle, pastirske svirale, frule i dvojnice, ali je to verovatno bilo posle srpsko-turskih ratova potkraj devetnaestog veka, kada su se četni i pukovski trubači vratili u svoja sela, donevši sa sobom olupane, ulubljene i izubijane, a često i kuršumima probijene trube, kojima su, do tada, pozivali na juriše i svirali povečerja. Ratovi koji su usledili početkom novog veka znatno su povećavali, sem mrtvih, i broj truba. Zbog toga je u njihovom tonu još uvek najizrazitiji ratnički zvuk, poklič na pobedu ili smrt – tanki, mesingani lim, naliven melanholičnom mrenom povečerja.

Donosili su ih kao dragocenosti, pažljivo uvijene u krpe i futrole, sašivene od uvoštenih šatorskih krila, u svoja zabita sela. Odmotane i pažljivo izglancane blesnule bi, usred bode siromašnih izbi, sjajem zlatnog roga. Čuvali su ih brižljivo i negovali, zasviravši katkad u sutonu kolce ili posmrtni marš, sve dok ne postadoše pravi virtuozi, ravni, ako ne i bolji, od meksičkih marijačija. Svojim instrumentima postizali su i najviše, gotovo nemoguće tonove, ali su bili u stanju i da nežno, trubama, bekrijama šapuću u uvo uspavanke. I kao što je šljiva madžarka u ovom delu Srbije pronašla najpogodnije tlo za svoje sokove, isto tako se primila i truba, do tada nepoznata srpskim muzičarima. Pokazalo se da se nijednim muzičkim instrumentom, čak ni violinom, za koju su bili majstori Cigani, ne može bolje izraziti suština bića ovog naroda, ponekad kroz krik, često kroz suze, jecaje ili promukli smeh, a najčešće kroz obesne taktove narodnih kola, punih razuzdane radosti.

I sada su se, sa svih strana Srbije, sjatili svi u Guču. I oni koji su tek nedavno prvi put dunuli u pisak, i oni što su živeli od sviranja po svadbama, sahranama, vašarima i zabitim krčmama. Bilo je među njima svakojakih; onih u seljačkim gunjevima i opancima-šiljkanima, sa šajkačama na glavama, i drugih, što su već stekli ime, pa se odenuli u svilene košulje jarkih boja i širokih rukava, prsluke i lakovane cipele. Došli su tu odršani orkestri bez sluha i imalo muzikalnosti, uvežbani ansambli, koji su već nastupali na televiziji i igrali po filmovima, ciganski orkestri sa rumunske i bugarske granice i družine sa imenima nagrada ispisanim na bubnjevima pozlaćenih činela – čak i ansambl američkih marinaca! u Guču su se sjatilii rojevi domaćih i stranih filmskih i televizijskih ekipa da zabeleže kamerama još jedan potpuno nepredvidljivi uzlet srpskog duha. Već prve noći, podanici prestonice trube, zaplitali su jezicima i provlačili se kroz stolove pod šatrama u osmicama, opijeni raskošnim zvukom i pićem što se nemilice točilo na svakom koraku. Najbrojniji među njima došli su iz obližnjih gradova i Beograda, a nije bilo malo ni onih što su stigli čak iz Evrope i Amerike, da nedelju dana traže i pronalaze svoje zaboravljene korene. Samo na ovom mestu mogle su da se susretnu leptir-mašne sa šajkačama, mlade lepotice sa slavnim, pijanim starcima, dame, odevene po poslednjoj pariskoj modi, sa zabrađenim seljankama; pod šatrama koje su bazdile po rakiji, pečenom mesu i duvanskom dimu što je naprosto kuljao iz njih. Svaka šatra postala je improvizovana gostionica sa rasparenim stolicama i sastavljenim stolovima prekrivenim čaršavima, u kojoj su se smenjivala i nadmetala, naizmenično, po dva-tri orkestra duvača. Pred jutro, iskolačenih očiju, okrenuli bi svoje trube jedni naspram drugih, poput tromblonskih bacača zvuka, izduvavajući svu svoju nagomilanu snagu i bes kroz njih, nadmećući se ko će koga da nadjača i otera sa poprišta. Lepotice su se pele na stolove i igrale po njima (zvali su ih stolovače), a muškarci padali u dert, razvezivali kravate i opuštali kaiševe ispod nabreklih trbuha. Ništa se, naime, ne slaže i ne prožima tako dobro kao šljivovica iz tog kraja i svirka duvača-Dragačevaca.
Oko šatri su se okretali danonoćno ražnjevi sa prasićima i jaganjcima a na nekoliko mesta i teški volovi, sa kojih su vešti majstori noževima odsecali ispečeni sloj, i dok se pekao novi, prodavali još vrele režnjeve volujskog mesa u rasečenim lepinjama.

Što se tiče ovogodišnje Guče, zapanjile su me dve stvari: prva, da nije bilo nijednog slučaja svinjskog gripa, koji hara planetom, a to iz dva razloga – najpre, zbog toga što su gosti pojeli svu raspoloživu svinjetinu, tako da grip nije stigao da se zapati u njoj, a i to je najzad dokazano, da bacili gripa umiru na metar i sedamdeset pet centimetara udaljenosti od onoga koji je popio tri litra vina ili gajbu piva. Tako je slučajno i pronađen najbolji serum protiv gripa. Druga stvar koja me zapanjuje, po ko zna koji put, jesu pijani Slovenci, koji dokazuju da nema šta da tražimo u Evropskoj uniji, jer da je tamo dobro, ne bi dolazili kod nas u Guču da se provedu pod sloganom ''Samo jednom se živi!'' Kako im je tamo, najbolje se vidi iz načina na koji piju: oni se opijaju mračno i depresivno, bilo čim što im dođe do ruku, samo da pobegnu od načina života kojim žive.

Ono što je potpuno nelogično u Guči kuva se u velikim zemljanim loncima, i zove se svadbarski kupus. Kiseo kupus u avgustu, to me zaprepašćuje. Da li je to onaj poplesnivili kupus, preostao od zimus, ili su ga zakiselili na brzu ruku, ostaće zauvek tajna. Zaista ga je perverzno jesti usred leta.

Primetio sam još da Guča, i pored svoje popularnosti, polako ali sigurno gubi svoju izvornu dušu, približavajući se američkom Vudstoku ili novosadskom Egzitu. Njena buduća propast počela je prisustvom u orkestrima saksofona, koji je do tada bio nepoznat instrument u srpskoj narodnoj muzici, a nastavlja se sa sve prisutnijim klavijaturama. Još samo nedostaju orgulje i harfistkinja sa šajkačom, pa da stvar bude potpuna. Još nešto: u repertoar se sve više uvlače belosvetski šlageri od Maj veja do Kondorovog leta – kao , možemo i to. Za iduću godinu Guča je najavila takmičenje za prvu trubu sveta. Šteta što su umrli Dizi Gilespi i Majls Dejvis – oni bi sigurno došli da se takmiče sa Salijevićima.

Kao što je ono prase pitalo, ima li života posle Đurđevdana, tako se i mi pitamo, ima li ga posle Guče?
Momo KAPOR, književnik i slikar Nin, Beograd, 20. avgust 2009.

Serbian History of Trumpet Tradition

Dragačevo, which used to be a rural region, experienced strong economic and general educational and cultural development after 1950, and mostly in the first decade of the 21st century, first of all thanks to the Trumpeters Festival.

The capital of modern trumpeting - Guča, is relatively small, and the trumpet was first played as far ago as 1831. Before nearly two centuries Miloš Obrenović ordered the establishment of a "Principle's Serbian band" in Kragujevac, and that the first brass band be led by Josip Šlezinger (1794-1870), a man from Sombor, who in those times was the first musically literate expert in Serbia. "Oberlautar" Mustafa, a man who played the violin and "zurle" (zurna), was until then amusing the Serb ruler and his entourage "and was amusing also even foreigners who did not have much understanding for Turkish music". Immediately upon his arrival in Kragujevac he started to organize the band. Since he lacked in skilled musicians, he asked the Principle to arrange that young man from among the population be found, who have talent and will to do this job. Miloš promptly ordered that each county delegates five young men. And, so it started. Although it did not always run smoothly, they learned to play the new "golden" instruments, by playing the round-dances and songs which they knew and were familiar with them, but learning also everything that maestro J. Šlezinger was teaching them in the then Serbian capital Kragujevac.

Almost two centuries passed by, there were many outstanding military brass bands and band leaders from the regiments and divisions. However, only in the mid 19th century were the foreign musical and cultural influence getting stronger; they can be identified at the beginning of the new era in the folk music of Dragačevo and were particularly strong in regard to trumpet music and homophonic multi-part singing , i.e. in singing "na bas". How the brass bands were emerging we heard from spontaneous statements of modern Dragačevo musicians. It is known in Dljina that their oldest trumpeter "was a guy named Ćebić who was playing before World War I… And he himself inherited it from the past times. "In Goračići the first orchestra was founded by the Davidović brothers from Dragačica "probably sometimes about the times of World War I, and this band included only four musicians". Also, the story goes that "in Rti the band leader and first trumpet was Milisav Kostić–Tralja, and his today's heirs are trumpeters playing in the Srećko Obradović orchestra". And so we come also to the trumpeter Desimir Perišić from Goračići and the winning orchestra at the First Festival in Guča in 1961.

The songs are usually based of two-bar motives and melodies, mainly of two part structure consisting of 4 to 5 tones.

The vigorous folk round-dances from the western regions are characterized by occasional pauses of the leading trumpets, with the basses taking over the leading tune of the leading trumpets, highlighting the basic harmonies.
Also, we will notice that southern folk dances are usually characterized by oriental music, in the so-called "aksak" rhythm. This is especially emphasized with the "performance" of the drummer, who expertly combines larger "čukan" (right hand) strokes with those of the thinner stick (left hand, on the edge of the drum, skillfully stressing the changes of double and triple meter in the specific rhythmical formulas and combinations (8/8; 7/8; 9/8 etc.), especially in the characteristic dances – songs called "chochek". Then, spontaneously and ravishingly, genuinely enjoying in the music, dance only those who truly know how to do it.
In the eastern region a big number of folk dances of the "Batrna" (ancient dance) type and "Stara Vlajna", i.e. "Timočka Rumenka" or "Svrljiški laskavac", are preserving the genetic features of the Vallah or Serb Hora dancing, when the dancers are crossing their hands and holding each other by the belt. And all Serbian songs and dances have up to five tones, while Vallah melodies are more diversified and with an occasional alternation of the slow parts with the usually faster refrain. Singing with trumpet accompaniment is gaining in popularity nowadays here with us. Like the first folk trumpeters from the times of Miloš, contemporary ones are also mainly autodidacts having keen hearing, and are playing a huge repertoire of songs and dances by heart, and by the ear, improvising their interpretation spontaneously and from their soles and hearts.
With the first orchestras, their members evolved as musicians and their number was invreasing. At the beginning the orchestras had five musicians, and the contemporary orchestras usually have up to ten musicians (three to four ''B'' trumpets, three bass flugelhorns, one bass trumpet – helicon or euphonium, and, finally, snare drum and large drum with cymbals. Three regions clearly identified themselves by the style of their music, and are today three famous centers with the best trumpeters in Serbia today.
Although the trumpet is not as deeply rooted in our people like the vocal music tradition, the fact is that those active in the field of culture have four decades ago broke the ground for trumpet music in tiny Guča. Since then, like awakening from a dream, trumpet music grew very quickly in those areas of western, eastern and southern Serbia in which the trumpet seed probably had already been thrown and did exist, and it also woke up during so many decades in the center of Šumadija, where its seed was for the first time thrown in the far away year 1831.
 
CONTACT FORM
Please fill contact form in details:
Name and surname:  *
E-mail:  *
Telephone:  *
Arrival:  *
Check out:  *
Number of Persons:  *
Accommodation Type:
Price:
Destination:  *
Business Sector:
Subject:  *
Wishes and comments:
 
 
 *Must be filled with fields.